Kad promatram oblake, probudi se u meni dijete koje pronalazi u njihovim oblicima neke prepoznatiljive figure. "Srce, slon, ptica"... odjekuje u mojim mislima. Najzanimljivije mi je u toj igri spoznaja da ti oblici kratko traju i stalno se pretvaraju u neke nove.
To me podsjeća na Heraklitovo učenje da se "sve mijenja osim zakona o promjeni".
Koliko onda ima smisla brinuti o budućnosti kada se ona ne može predvidjeti?
Mudrije je živjeti u sadašnjosti i iskoristiti svaki trenutak što više možemo.
